Prihrana divljači i liječenje od metilja - iliti kako Bolek i Lolek pune svoje baterije

U više navrata pisali smo o punim baterijama za noćne uređaje i rezervama u ruksaku koje često pripremljene doma na stolu tamo i ostanu, zaboravljene. No brojne noćne smjene uzimaju danak biološkim baterijama na koje rade Bolek i Lolek, a nema boljeg punjača nego se pobrinut za divljač u zimskim mjesecima pa da i divljač može napuniti svoje baterije – hranom, mirom i zdravljem.

A zdravlje, pogotovo u vlažnim zimama, nije nešto što se može uzeti "zdravo za gotovo".

Vlažna zima i (relativno) novi neprijatelj

Američki metilj proširio se i u naše prostore, a vlažna zima nimalo ne pomaže u sprečavanju širenja, pa je iznošenje lijeka u lovište važnije nego ikad.

Metilj je problem za svu preživačku divljač, ali posebno je koban za srneću. Srna nema rezerve kakve ima jelen, a oštećenje jetre toliko je rapidno da je za srneću divljač metilj smrtonosan u svega nekoliko dana od zaraze.

Zato se liječenje ne odgađa, niti se improvizira.

Stručni dio – određivanje doze, način primjene i miješanje lijeka – odradili su stručnjaci s Veterinarskog fakulteta. Bez njihovog angažmana takva akcija ne bi uopće bila moguća pa im se stoga ovim putem još jednom zahvaljujem.
Na nama je bila logistika i organizacija miješanja lijeka s kukuruzom, te provedba na terenu: raznošenje pripremljene smjese po hranilištima prema uputama, kontrola konzumacije i nadopuna prema potrebi.

Više o samoj akciji možete pročitati u objavi Lovačkog saveza Varaždinske županije.

Junaci iz doline

Tu na scenu stupaju naši noćni heroji, sada pomalo zasljepljeni dnevnim svjetlom - ali što se mora nije teško. Ili je, ali se svejedno mora :-)

U vrijeme kad se u svega nekoliko dana otope poprilične količine snijega, do nekih hranilišta ne dolazi se autom. Ni traktorom. Dolazi se čistokrvnom tvrdoglavošću, a iz prijašnjih dogodovština znamo da je to jedna osobina koju naši heroji imaju u izobilju.

Plan je bio jednostavan – jutarnja kava, podjela ostatka lijeka okolnim društvima i onako usput odvesti lijek do hranilišta dok vozimo vreću susjedima.
Naravno ... bez posebne opreme, bez visokih čizama, bez pripreme za poludnevni marš kroz vodu. već onaj klasični “ma idemo samo usput, brzo ćemo to”.

Teren je, naravno, imao drugačije planove.

Najprije rally po potopljenim putevima kojeg se ne bi posramili ni dečki s autima punih naljepnica. Boleka ništa ne može zaustaviti, stišće gas, vrti volan dok Lolek pokušava ostati u sjedalu i iako već dugo ima potpuno povjerenje u Vitaru, prekaljenog blatolomca, povremeno se ipak zapita jel sljedeća mlaka vode ispred njih skriva možda neku novu, duboku brazdu ... ovaj puta je odlučio ne dijelit misli s Bolekom koji se stopio sa svojim vjernim blatolomcem i u desetak novih driftova slavodobitno parkirao kraj prvog hranilišta.

Tri koraka do hranilišta, sve se činilo toliko jednostavno da je Lolek počeo razmišljat da im treba i titula Vladara Blata ...
Bolek sipa lijek, a Lolek - kao službeni fotograf odrađuje svoj dio posla ...

Put do drugog hranilišta se odmah pokazao problematičan jer osim što je bio još više pod vodom, srušilo se i drvo preko puta, a kako niske cipele, voda do koljena i motorna pila ne idu u istu rečenicu, Bolek je odlučio svojim blatolomcem prokrčit put kroz šumu - evidentno je da Vitara skriva mnoge talente.

Teren je bio sve teži i daljni napori u autu graničili bi sa suludim - što dakako ne bi spriječilo naše heroje, no srećom po njih, Vitara ima više razuma, pa je odluka pala da dalje nastave pješice.

U početku sve je izgledalo dobro, malo vijuganja po šumi oko koje mlake, ali onda dolaze do livade koja je cijelom širinom prekrivena vodom. Pokušaj lijevo, pokušaj desno - ne ide bez opcije "voda do koljena" i onda Lolek spazi plitko suženje od 2-3 metra i vješto se sjeti nabacati otpale grane preko tog dijela.
Grančice pod nogama, lagano klizanje, balansiranje s kantom u ruci – i eto ih preko. Kad nema čizama, ima snalažljivosti. Bolek je izgledao zadovoljno ...

Uspješni dolazak do drugog hranilišta, stavljanje lijeka, fotkanje i dečki su spremni za povratak.

Bolek: Ajmo kroz šumu okolo, nema smisla da se vraćamo istim putem.
Zvučalo je kao dobra, čak pametna ideja s obzirom da je teren kuda su došli bio prilično naporan, ali Lolek je skroz zanemario tihi glas razuma koji je šaptao "ali smo ipak tuda uspješno došli" ... i Lolek veselo krene za Bolekom po suhoj šumi.

Desetak minuta kasnije, onaj potisnuti glas razuma sada vrisne "JESAM TI REKAO!!!" dok je Lolek blejio u dubok, nabujali potok širok nekoliko metara.
Lolek kao iz topa: Ajmo natrag, za ovo nam treba čamac.

No, Bolek rijetko voli ići natrag, samo naprijed u nove pobjede i desetak metara dalje spazi deblo srušeno preko potoka.
Čim je Lolek ugledao deblo prozbori "Ma daj, nemoj biti lud, idemo natrag", no Bolek je već nogom isprobavao stabilnost debla ...

Prazna kanta u jednoj ruci, ravnoteža u drugoj i odjednom - pjesma. Ne znam jel' pjesma dramatično poboljšava ravnotežu, ali čini se da je djelovalo ...
Lolek još uvijek u nevjerici gleda i već mu je u grlu bio treći "idemo natrag" kad ga prekine Bolek i kaže "vadi mobitel, ovo ti je jedinstvena prilika".
Lolek pomisli kako je Bolek vjerojatno u pravu ... ali kompletno smetne s uma da nakon snimanja i ona mora proći po istom deblu ... pa izvadi mobitel i gotovo stručno dobacuje savjete tipa "Pazi gdje staješ".

Hvala, Lolek. To je razina korisnosti koju očekujemo.

Uz pjesmu, gotovo u plesnim koracima, Bolek prelazi preko potoka ... i sad je red na Loleku koji nit' je imao kantu, nit' pjesmu za ravnotežu pa mu je Bolek savjetovao da uzme neki poveći štap.
Tako je i Lolek, poput starca sa štapom, uspješno odšepao preko debla.

Obojica začuđujuće suhi dolaze do vjernog blatolomca koji je strpljivo čekao nasred šume, spreman za povratni rally ...

Bolnica, trenirka i fazani

Liječenje od metilja samo je jedna u nizu akcija koje su naši, dnevnim svjetlom zaslijepljeni heroji odrađivali cijelu zimu poput prihrane fazanske i srneće divljači.

Fazanska divljač traži redovitost, nema preskakanja. Kiša, blato, snijeg – hranilišta se obilaze i pune, hrana mora biti dostupna i suha. I tu je Bolek nemilosrdno uporan, ali baš nemilosrdno uporan, što će nam pokazati i sljedeća priča.

Lolek se diže u pet ujutro i kreće prema Zagrebu ni manje ni više nego na kontrolni magnet na KBC. U bolnicu. Veliku bolnicu ...

U povratku, kad je ionako u prolazu, nazove Boleka i naivno pita jel' za bolesničku kavu (ipak čovjek ide iz velike bolnice, jel), niti ne sluteći već skovan Bolekov plan ...
Možda je Lolek trebao odmah biti više sumnjičav jer Bolek nikad tako lako i tako brzo ne pristaje na kavu ...

Kratko prepričavanje lovačkih priča uz kavu uvijek je zanimljivo i zabavano, makar se prepričavale i deseti puta, ali odjednom Bolek ozbiljno prozbori "Idemo na'ranit marvu' - Bolekov borbeni poklič kad treba ići nositi hranu fazanima.

Lolek ga je u prvi tren kompletno ignorirao jer je bio siguran da je svjestan da je Lolek u trenirci i patikama, a vani snijeg skoro do koljena. A i čovjek se taman vratio iz bolnice. Velike bolnice. Sigurno se šali. Jelda? JELDA?

Nije se šalio, ali je nesebično ponudio Loleku svoje crvene gamaše. Iako su obojica znali da gamaše neće baš puno toga promijenit, tako lijepa gesta nije se mogla odbiti i Lolek sjeda u Vitaru koja se par trenutaka kasnije pretvorila u punokrvnu ralicu i tako opet otkrila novi talenat.

Rezultat je bio očekivan – obojica su na kraju bili prilično mokri, no hranilišta su napunjena. Fazani su dobili svoje, a dan je završen onako kako treba – s osjećajem da posao nije odgođen zato što nije bilo savršeno vrijeme ni savršena oprema. Ili što se netko vraća s pregleda u bolnici. Velikoj bolnici.

Nema odustajanja

Prihrana i liječenje nisu stvari koje se rade kad je zgodno. Rade se kad treba. Ponekad po kiši, ponekad po snijegu, ponekad po blatu koje guta čizme. Ponekad nakon bolnice makar i velike, ponekad prije posla, ponekad vikendom kad bi netko drugi radije spavao.

Ali lovište ne mari previše za izgovore.

Ako već uzimamo iz prirode, onda moramo i vraćati. Ako planiramo odstrel i vodimo računa o selekciji, onda moramo voditi računa i o zdravlju populacije. Metilj se neće povući s lijepim željama, a srna ni fazan neće dobiti više energije i minerala zato što smo mi umorni.

Zato se kante redovito pune. Zato se prelazi preko potoka kad treba. Zato se gamaše posuđuju, a patike kvase.
Bez odustajanja. Bez isprika (ionako ne pale kod nemilosrdnog Boleka).
I uz poneku pjesmu preko mokrog debla, čisto da se zna da još ima struje u sustavu.

Na kraju dana, nema boljeg punjača bioloških baterija nego kad se nakon zime pogleda lovište i vidi divljač dobre kondicije i zdravlja.

Dobra kob!