Divljač nema šansu

U svijetu noćnih uređaja korištenih u lovu, jedna rečenica ponavlja se toliko često da me potaknula na pisanje ovog članka: "Dok smo lovili s lampom, divljač je imala bar neku šansu, a s ovim nema nikakvu."

Ta fraza postala je dežurni argument, gotovo poštapalica u svakoj raspravi o modernoj lovačkoj opremi. Zvuči logično, gotovo plemenito, ali kad malo zagrebemo ispod površine te lovačke floskule, shvatimo da je promašena koliko i hitac ispaljen na pamet u mrklom mraku.

Ajmo na trenutak otputovati u daleku prošlost i prisjetiti se priča iz knjiga o našim davnim precima. Oštrili su koplja, zatezali lukove, punili prve puške kremenjače. Što mislite, koji je bio cilj svakog tog tehnološkog napretka? Je li pračovjek oštrio vrh koplja da bi mamutu dao "veću šansu" da ga pregazi?

Preskočimo tisućljeća. Srednji vijek. Samostrel, za svoje vrijeme čudo tehnologije, bio je toliko ubojit da ga je Crkva u jednom trenutku pokušala zabraniti za upotrebu u ratovima između kršćana. Smatran je "nepoštenim" oružjem jer je neukom seljaku davao moć da s velike udaljenosti obori plemenitog viteza. No, je li itko smatrao da je nepošten prema divljači? Čisto sumnjam. Bio je vrhunac tehnologije koji je jamčio precizniji i sigurniji hitac, smanjujući rizik od borbe prsa o prsa s razjarenom životinjom.

Dakle, kroz cijelu našu povijest, svaki iskorak u tehnologiji, svako znanje i iskustvo stečeno uz oca, djeda, ujaka, služilo je tome da se divljači - smanji šansa.

Lovac koji svojim greškama "daje šansu" divljači – onaj koji zalupi vratima auta, loše priđe, ne uzima vjetar u obzir, koji puca preko svojih mogućnosti – nije plemenit. On je loš i neodgovoran lovac jer će njegova greška dovesti do ishitrenog hica koji ne daje divljači poštenu priliku, već povećava rizik od ranjavanja, muke i agonije.
U lovu nema srebrne medalje. Ili je hitac čist i etičan, ili je promašaj. Sve između je katastrofa koju treba izbjeći pod svaku cijenu.

A sada se vratimo na omiljenu usporedbu – lov s lampom. Često se čuje kako je "prije s lampom divljač imala šansu". Kakvu šansu? Šansu da bude zaslijepljena na par sekundi i odstrijeljena bez ikakve selekcije? U tom bljesku, lovac vidi samo obris i sjaj očiju. Nema vremena za procjenu. Je li to vodeća ženka? Mlada jedinka? Bolesna? Nema veze, prst je već na okidaču.
To brzinsko, neselektivno pucanje nije davanje šanse, već definicija neetičnog i nemoralnog lova.

S druge strane, dnevna optika ili termalni uređaj pruža nešto što lampa nikada nije mogla: vrijeme. Mogućnost dugotrajnog, neometanog promatranja. Kroz dnevnu optiku, termalni ciljnik ili osmatrač, lovac postaje nevidljivi promatrač i vidi kako se divljač ponaša, vidi cijelo krdo, može procijeniti svaku jedinku, njeno zdravstveno stanje, spol i starost. Ne postoji bljesak koji će je preplašiti i natjerati u bijeg. Ako pravi lovac sve odradi kako treba – od prilaska do zauzimanja položaja – divljač nikada neće ni znati da je on tamo - bez obzira bio dan ili noć.

I upravo tu, u tom trenutku apsolutne prednosti, događa se prava čarolija etike. Upravo tada divljač dobiva svoju najveću šansu, u trenutku kada dobar, etičan lovac, onaj koji je postao jedno s prirodom, promatra, analizira i – makne prst s okidača. Procijenio je da to nije jedinka za odstrel. Možda je ženka koja vodi mlade, možda je premlad vepar, možda jednostavno nešto "ne sjedi" kako treba.

Divljač nema šansu ne zbog tehnologije, već zbog lošeg lovca. A s modernom tehnologijom, dobar lovac ima više prilika nego ikad prije da donese ispravnu odluku.
Šansa za divljač nije u tome da nas nanjuši zbog našeg nemara, već u tome da je mi, zahvaljujući znanju, strpljenju i vrhunskoj opremi, pustimo da dočeka novo jutro.

Dobra kob!